Svaka osoba na ovom svetu, je preživela neki vid traume. Gubitak voljene osobe, saobraćajnu nezgodu, fizički napad, psihičko maltretiranje, i svaka osoba se sa time nosi, na svoj način. Neko se nasmeje, neko utrne, neko zaplače, neko se zatvori u sebe...Svako ima svoj okidač, on i off, zavisi kakva ti je ''žica'', kojom si opkoljen.
Prvu traumu sam doživela, 2006. godine, kada mi je iznenada preminuo deka. Da, pomislićete, deda ko deda, naživeo se, e pa moj deka se nije naživeo, a nije se ni nauživao. Otišao je iznenada, i sa njim poveo sve naše nedočekane, zajedničke dane. On je bio moj deka-drugar, čovek koji je uvek bio blag, nasmejan, pozitivan...Ali, otišao je, i zauvek ću mu biti zahvalna što je bio deo mog života, što je, baš on, bio moj deka.
Druga trauma je usledila dve godine kasnije. Imala sam operaciju slepog creva. Ali, ne običnu operaciju, bila sam hitno operisana jer mi je slepo crevo bilo puklo.
Iz ove situacije sam izašla hrabrija, borbenija, odlučnija i sposobnija. Jeste, bez apendiksa, ali zdravija, vitalnija, i vidno mršavija. Ova trauma je bila ''dobra'' trauma, jer mi je pružila ''vetar u leđa'', pokazujući mi, kako malo treba da te više nema. Naučila me je da više volim sebe, poštujem i volim ljude, a najviše sam naučila, koliko je život jedna predivna lekcija iskustava.
Treća trauma, od koje, još uvek imam gorak ukus u ustima je, došla dve godne nakon prethodne. Po principu 2-2-2, na svake dve godine, spucala bi me po jedna trauma.
2010. godine je iznenada preminula moja baka. Opet ćete pomisliti, baka ko baka, naživela se. Ne, ni ona se nije naživela, još uvek nam je svima bila potrebna, ali...Sigurna sam da je, gubitak nje, bio okidač za sva moja sadašnja stanja. Anksioznost, blagi napadi panike, iracionalni strahovi...Probudilo se u meni, sve što tišti, plaši i ne dozvoljava ti da živiš normalno.
I svi mi to sklanjamo ''pod tepih'', pravimo se da će proći, kad gle čuda, ono ne prolazi, već postaje sve gore i gore. Bukvalno, ne podnosim kada sam napolju, sem kada sam u gradu gde ima puno ljudi. Ne volim kada sam sama na otvorenom, uvek žurim, bežim od nečega. Iracionalne strahove sam povezala sa psima, pa sam nagruvala strah od velikih kuca. A nije da ne volim životinje, ja ih obožavam, ali jedne mračne noći u Leštanama, otvorio se čep moje podsvesti, i unutra sam ugurala strah od jednog velikog rotvajlera, koji se te noći motao oko mene i mog dečka, sadašnjeg verenika.
Od tada, svi veliki psi mi predstavljaju potencijalnu opasnost. Zatim sam počela da radim sa mojima, naša štamparija se nalazi u našem garažnom prostoru. Nisam imala potrebe da se krećem, i nakon 6 godina, moj strah je postao moj najveći neprijatelj.
Upravo sam se malopre, naljutila na samu sebe jer, gledala sam fotografiju na kojoj se bezbrižno smešim, i imam naivnih 18 godina. Pobesnela sam, jer nisam ista osoba sa te fotografije. Nisam bezbrižna, opuštena, zaboravila sam kako je to ići bez straha, razmišljati o običnim stvarima, bez opterećenja, a kamoli straha od velikih pasa.
Slomilo me je to. Najgore je biti toliko ljut na sebe, osećati se nemoćno, kao da si u klopci sopstvenih misli. Izmore te iracionalni strahovi, izmori te da se stalno skrivaš, zaklanjaš, sklanjaš. Jedino osobe koje su imale iskustva sa takvim osećajem bezmoći, znaju kako se trenutno osećam. Samoj sebi sam najgori neprijatelj, i sve se nalazi tu, u mojoj glavi.
A onda mi je prošlo kroz glavu, kako to jesam i dalje ja, malo starija, sa više iskustva, zrelija, uplašenija, ali opet JA.
Uskoro treba da započnem zajednički život sa verenikom, i imam ogormnu želju da svoju traumu izbacim, iskorenim, jer u suprotnom, biću jako naporna, i samoj sebi a kamoli njemu.
Sve je lakše napisati, poželeti, ali trebalo bi i u praksi da se okušam. Znam da će prvih par puta biti teško, ali verujem u sebe, u onu TND koja se smešila i bila bezbrižno srećna, psi su nam najbolji prijatelji, biću ponovo ona stara-nova ja.
Samo treba napraviti prvi korak.
Zar svako odrastanje nije pomalo anksiozno?
Pisaću i dalje.
''JA mogu, JA hoću, JA uspeću''
Prvu traumu sam doživela, 2006. godine, kada mi je iznenada preminuo deka. Da, pomislićete, deda ko deda, naživeo se, e pa moj deka se nije naživeo, a nije se ni nauživao. Otišao je iznenada, i sa njim poveo sve naše nedočekane, zajedničke dane. On je bio moj deka-drugar, čovek koji je uvek bio blag, nasmejan, pozitivan...Ali, otišao je, i zauvek ću mu biti zahvalna što je bio deo mog života, što je, baš on, bio moj deka.
Druga trauma je usledila dve godine kasnije. Imala sam operaciju slepog creva. Ali, ne običnu operaciju, bila sam hitno operisana jer mi je slepo crevo bilo puklo.
Iz ove situacije sam izašla hrabrija, borbenija, odlučnija i sposobnija. Jeste, bez apendiksa, ali zdravija, vitalnija, i vidno mršavija. Ova trauma je bila ''dobra'' trauma, jer mi je pružila ''vetar u leđa'', pokazujući mi, kako malo treba da te više nema. Naučila me je da više volim sebe, poštujem i volim ljude, a najviše sam naučila, koliko je život jedna predivna lekcija iskustava.
Treća trauma, od koje, još uvek imam gorak ukus u ustima je, došla dve godne nakon prethodne. Po principu 2-2-2, na svake dve godine, spucala bi me po jedna trauma.
2010. godine je iznenada preminula moja baka. Opet ćete pomisliti, baka ko baka, naživela se. Ne, ni ona se nije naživela, još uvek nam je svima bila potrebna, ali...Sigurna sam da je, gubitak nje, bio okidač za sva moja sadašnja stanja. Anksioznost, blagi napadi panike, iracionalni strahovi...Probudilo se u meni, sve što tišti, plaši i ne dozvoljava ti da živiš normalno.
I svi mi to sklanjamo ''pod tepih'', pravimo se da će proći, kad gle čuda, ono ne prolazi, već postaje sve gore i gore. Bukvalno, ne podnosim kada sam napolju, sem kada sam u gradu gde ima puno ljudi. Ne volim kada sam sama na otvorenom, uvek žurim, bežim od nečega. Iracionalne strahove sam povezala sa psima, pa sam nagruvala strah od velikih kuca. A nije da ne volim životinje, ja ih obožavam, ali jedne mračne noći u Leštanama, otvorio se čep moje podsvesti, i unutra sam ugurala strah od jednog velikog rotvajlera, koji se te noći motao oko mene i mog dečka, sadašnjeg verenika.
Od tada, svi veliki psi mi predstavljaju potencijalnu opasnost. Zatim sam počela da radim sa mojima, naša štamparija se nalazi u našem garažnom prostoru. Nisam imala potrebe da se krećem, i nakon 6 godina, moj strah je postao moj najveći neprijatelj.
Upravo sam se malopre, naljutila na samu sebe jer, gledala sam fotografiju na kojoj se bezbrižno smešim, i imam naivnih 18 godina. Pobesnela sam, jer nisam ista osoba sa te fotografije. Nisam bezbrižna, opuštena, zaboravila sam kako je to ići bez straha, razmišljati o običnim stvarima, bez opterećenja, a kamoli straha od velikih pasa.
Slomilo me je to. Najgore je biti toliko ljut na sebe, osećati se nemoćno, kao da si u klopci sopstvenih misli. Izmore te iracionalni strahovi, izmori te da se stalno skrivaš, zaklanjaš, sklanjaš. Jedino osobe koje su imale iskustva sa takvim osećajem bezmoći, znaju kako se trenutno osećam. Samoj sebi sam najgori neprijatelj, i sve se nalazi tu, u mojoj glavi.
A onda mi je prošlo kroz glavu, kako to jesam i dalje ja, malo starija, sa više iskustva, zrelija, uplašenija, ali opet JA.
Uskoro treba da započnem zajednički život sa verenikom, i imam ogormnu želju da svoju traumu izbacim, iskorenim, jer u suprotnom, biću jako naporna, i samoj sebi a kamoli njemu.
Sve je lakše napisati, poželeti, ali trebalo bi i u praksi da se okušam. Znam da će prvih par puta biti teško, ali verujem u sebe, u onu TND koja se smešila i bila bezbrižno srećna, psi su nam najbolji prijatelji, biću ponovo ona stara-nova ja.
Samo treba napraviti prvi korak.
Zar svako odrastanje nije pomalo anksiozno?
Pisaću i dalje.
''JA mogu, JA hoću, JA uspeću''
Нема коментара:
Постави коментар